Piše i sjeća se Milena M. Plamenac…

Mnogi su me pitali čemu služi ovaj krug od kamena ispred kuće, a zove se guVno ili guMno . Gumno je bilo i za radost i za žalost. Guvno se obično pravili hercegovci jer su bili vični što se tiče kamena i i klesanja istog. Ovom gumnu je precnik 12m.
Gumno ponajprije imalo osnovnu namjenu da se na njemu vrše žito, pšenica, zob, ječam. A vršidba bi bila poseban ritual nakon kosidbe žita. Donijela bi se pšenica ili ječam u snopovima, prethodno pokošena žuljevitim rukama seljaka i uvezana u snopove. Na leđima su snopove nosile žene, a ko je imao konja ili magarca, imao je, dakako i prednost jer bi žito i prije doveo do guvna. Potom bi se snopovima žita prekrio cijeli prostor gumna, upregnuli bi se konji, jedan ili dva, zavezali bi se konopcem za stožinu (drvo zabodeno na središnjem dijelu guvna), te bi se onda konji u laganom kasu vrtjeli u krugu, čas na jednu, čas na drugu stranu. Svojim nogama odvajali bi zrna žita od stabljike. I tako satima i satima. Nakon toga se čekao vjetar kada bi se ostatak zrna bacao u zrak da bi se od njega odvojio ostatak stabljike. Osnovna funkcija guvna bila je upravo ta da se na njemu vrši žito, da se dobije čisto zrno, pšenice, ječma, zobi, koje bi se potom samljelo i dobilo bi se brašno za hleb.
No, guvno je imao još nekoliko namjena. Kada se nije vršilo žito, bio je prostor gdje bi se poslije ručka, nedjeljom i slavljima, okupljali mještani. Sjedilo bi se u krugu na kamenu, pričalo se, pjevalo se, donosili planovi za sjetvu, za neku mobu u selu. Kada bi se stariji napričali, guvno bi preuzela djeca. A, zna se što slijedi. Igre na pretek, trke, igranje klisa, petkamenja i lopte . Nerijetko bi se nakon nedjeljnog ručka na guvnu okupili momci iz sela, ili bi im u goste došli momci iz drugih sela. A gdje su momci, tu su i djevojke. A djevojkama se treba nečim dokazati, ponajprije junaštvom i vještinama, pa bio opet guvno oživjelo u raznim nadmetanjima.. Guvno bi i tijekom noći bilo sastajalište onih zaljubljenih, na guvnu bi se sklapali ugovori o prodaji nekretnina, stoke, zaprežnih kola.
Tokom jeseni i zime na gumnima bi bili stogovi sijena jednog ili više vlasnika, jer trebalo je i zimi stoku hraniti. Na guvnima su se cijepala drva, pripremali drveni kolci za vinograde, sa guvna se odlazilo, na guvna se dolazilo iz polja. Prela se vuna na njima, na kudeljama, na njemu se pilo vino,donosio ulov sa Skadarskog jezera dje bi baba čistila šarane koji su bili ogromni pa bi nama djeci dala mjehure a mi skaci po njima dok ne puknu. znali smo na mjehure da se okliznemo pa padnemo ,znalo je tu da bude i razbijenih koljena itd. A kada se na nekom mjestu zajednički pije vino, i riječ je tu čvrsta, i zajedništvo, a konačno i ljubav. Jednom riječi, guvno je bio srce svakog sela. Služilo je čitavom selu jer nije svako bio toliko imućan da sagradi gumno ispred kuće. Naše gumno je sagradio moj djed početkom XX vjeka kad se vratio iz Amerike da kupi kuću i oženi se . Ovo gumno je posluzilo kad je bio zemljotres '79 prošlog veka da se rašire šatori i u njima spavamo jer kuće su bile ili srušene ili napukle a nije se znalo hoće li opet neki zemljotres sve to oburdati.
Naša kuća je bila jedna od prvih škola u Crmnici, ali brzo je postala mala i data na prodaju. Nažalost, danas su mnoga guvna zapuštena, na njima raste trava, obrasli su dračom. Odlazak ljudi iz sela otkinuo je dušu guvnima, rastrgao mu srce.
Šteta, velika šteta…