Promocija zbirke „SVITANJA U ARZAMASU“ autorke Katarine Boljević
Saopštava za javnost „Nekazano“ – prenosimo integralno
U podgoričkoj Konobi „Avlija“, u utorak veče, održana je promocija zbirke poezije „Svitanja u Arzamasu“ Katarine Boljević – snažne, emotivne i tematski angažovane knjige koja je već naišla na izuzetan prijem kod publike i stručne javnosti.
Događaj je održan u organizaciji Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, a prisustvovali su brojni poštovaoci poezije, članovi udruženja, umjetnici i gosti.
Zbirka „Svitanja u Arzamasu“ djelo je izrazite emocionalne dubine, iskrene autobiografske refleksije, ali i snažne društvene svijesti. Njene pjesme govore o bolu, nepravdi, smrti i usamljenosti, ali isto tako svijetle ljubavlju, dostojanstvom, svjetlošću i potrebom za čovječnošću. To je poezija koja postavlja pitanja, ali i daje odgovore — poezija koja traži, ali i pronalazi.
Uz vedru i inspirativnu moderaciju Anike Vuletić, program promocije protekao je u znaku iskrenosti, umjetničke povezanosti i poetske topline. Pored autorke, u programu su učestvovali: Labud N. Lončar, urednik izdanja i predsjednik „Nekazanog“, Gordana Srećković, književnica, Vladimir Cerović, pjesnik i glumac, kao i Mihela Lazović, recitatorka i vokalna solistkinja udruženja „Gospojine“.
U uvodnom obraćanju, Labud N. Lončar je istakao da je ovo druga promocija „Svitanja u Arzamasu“, budući da je prva održana u Baru, i dodao:
„Ostali smo dužni podgoričkoj publici predstavljanje ove lijepe knjige. Prije svega jer se radi o autorki koja to zaslužuje svojim radom i stvaralaštvom.“
Lončar je zatim pročitao svoj osvrt na zbirku, bez skraćivanja, naglasivši:
„Zbirka poezije Svitanja u Arzamasu Katarine Boljević duboko je iskren, emotivan i istovremeno buntovan pjesnički glas koji se ne miri sa nepravdom, ni unutrašnjom ni spoljašnjom. U ovoj knjizi, pjesnikinja ne piše samo stihove – ona ispovijeda, opominje, budi, utješava, protestuje i blagosilja.Pjesme su tematski raznolike, ali u srži svake nalazimo isto: borbu za dostojanstvo čovjeka, za ljubav kao istinu, za unutrašnje osvješćenje.
Od potresne pjesme „Majko“, preko duboko refleksivne „Buđenje“ i angažovane „Gusle moje od javora suva“, do filozofsko-mističnih stihova u pjesmama kao što je „Kad ljubav zasja“ – Boljević nas poziva da gledamo dublje, da ne ostajemo na površini stvarnosti, da tražimo i nađemo Čovjeka u sebi i drugima.
Misteriozni i arhetipski motivi smrti, grijeha, tuge, sjećanja i svjetlosti, prožeti su religioznim tonovima, a često zaogrnuti snažnim ženskim glasom – ne kao optužbom, već kao svjedočenjem. Stihovi su ponekad nježni i lirski, a ponekad grubi i ironični, ali uvijek istiniti i čovječni.
Pjesma „Dance macabre“ podsjeća na srednjovjekovni mračni ples, ali u njoj Boljević vješto postavlja pitanje: gdje je Živi među mrtvima? – ukazujući na krizu savremenog društva i gubitak empatije.
U pjesmi „Biti čovjek čovjeku“ zbirka doživljava svoj moralni i duhovni vrhunac: ta jednostavna, ali snažna poruka – da je čovječnost jedini trajni trag koji ostavljamo – objedinjuje čitavu zbirku i njenu etičku osnovu.
Jezik pjesama je živ, slikovit, često oslonjen na crnogorsku govornu tradiciju i narodnu mudrost, ali moderno oblikovan i otvoren ka univerzalnim porukama. Pjesme kao „O osmijehu“ i „O smrti“ nose kratku, ali prodornu mudrost – kao aforizmi što ostaju u umu i nakon čitanja.
Svitanja u Arzamasu nisu svitanja nad nekim konkretnim gradom, već unutrašnje svjetlosti koje pjesnikinja priziva u nama. Arzamas, kao simboličko mjesto, postaje duševni prostor gdje se prepliću bol i nada, tama i potreba za svjetlom, pad i ustajanje, prošlost i novi početak.
Ova zbirka je duboka, lična i angažovana – pjesnička mapa jedne duše koja se nije bojala da progovori, da voli, da bude ranjiva i da vjeruje u čovjeka. Kompletnu sliku knjige možemo izraziti kroz njene stihove: Ne tužni, nego nedužni imaju najljepši osmijeh.“
Potom su pročitani izabrani segmenti iz recenzija. Slobodan Blažov Đurović naglašava:
„Pjesnička zbirka Svitanje u Arzamasu darovite poetese Katarine Boljević vrijedan je doprinos vraćanju dostojanstva psalmičnosti ženskog rukopisa…“
Dr Mevlida Đuvić u svojoj recenziji piše:
„Ovdje se ne pjeva o ljubavi kao osjećaju, već kao vrijednosti koja se prenosi u odgovornost, mudrost, etičnost i ljepotu življenja...“
Gordana Srećković je u nadahnutom obraćanju istakla:
„Arzamas je bol sa rokom otplate. (...) Neke knjige se čitaju i zaborave. Ova knjiga Katarine Boljević sačuvaće svoje mjesto u pamćenju čitaoca.“
U umjetničkom dijelu programa, Mihela Lazović je izvela svoju autorsku pjesmu, a Vladimir Cerović pročitao dvije pjesme iz zbirke.
Autorka je govorila o svom stvaralaštvu, pročitala svoje stihove i najavila novu zbirku „Zelena tuga i siva radost“, u kojoj kontrasti dobijaju novu funkciju – više nisu suprotstavljeni, već se prožimaju i međusobno komuniciraju.
Na zahtjev publike, Boljevićka je otpjevala svoju najnoviju pjesmu „Dom“ (tekst i muzika: Katarina Boljević, aranžman: Marin Čubranić), izazvavši burne emocije i oduševljenje.
Pjesnikinja Natalija – Tanja Novaković, koja je zbog porodične žalosti izostala sa prethodne promocije, ovog puta je, u Katarininu čast, otpjevala „Zajdi, Zajdi“, zatvarajući veče dostojanstveno i dirljivo.
Na kraju promocije pjesnikinaj Boljević poklonila je gostima po jedan primjerak svoje knjige, uz potpis a nakon toga je uslijedilo tradicionalno fotografisanje i bogata zakuska.
